hadzinica

Na minderu, je u tom trenutku venama kolala jedna mala..... u kuhinji je rondala ista ta mala..... po budzacima sakrivena, tiha kao bubica.... ista ona.

Zivot pred njom te davne '47 odvijao se polako, bez srkleta, sve je to posmatrala iznutra, mirna i zadovaljna kao domacin koji je dosao kuci na rucak i poslijepodnevni odmor nakon dugog radnog dana.... Kao supruga, majka i kucanica koja je docekala gospodina co'eka s posla s ruckom, potrijebljenom kucom i podmirenom djecom..... Kao djecica koja su se odjutra pomogla majci, izigrala se u avliji i rucala prije nego sto je babo dosao kuci.....

Mala, mala, mala sicusna. Niko od aktera tadasnje price nije znao da ce ona postojati. Mislim, pretpostavljali su vjerovatno, ali niko nije mogao znati da ce biti.

A ona je cekala strpljivo, skupljala sjecanja i postala punih 30 godina kasnije. Rijeka je nastavila teci od svoga izvora, sa pritokama koje su je samo cinile jos jacom. U sebi je nosila sve ono sto je bilo tada i od tada. U sebi je imala sve njih.

Kazu da se covjek radja sa naslijedjenim sjecanjima zapisanim u genima.

Kad me neko pita odakle sam.... Kako da mu kazem da mi zazvoni u glavi povorka kocija od Marijin Dvora do Carsije - u prvoj moj rahmetli dedo Asim sa mladom, za njim svirci? Kako da mu kazem da cujem zveket sablje mladog Austrougarskog oficira u bijelim rukavicama dok ponosno marsira? Kako da im kazem da jos uvijek osjecam strah od kamenovanja pri izlasku u carsiju zbog slanja zenskog djeteta u skolu birvaktile?

Kad me neko pita odakle sam, ja cujem glasove svih trgovaca u carsiji, lupanje stamparskog stoja, i jos dalje, hercegovacki krs, madjarsku pivaru, dubrovacke gusare, vidim ....

Odakle sam, cija sam.... Nisam samo svoja. Njihova sam. Svih njih. A sigurna sam da negdje u meni cuci jedan mali mozda ne bas onakav kakvim ga zamisljam, ali ipak cuci. Bio je on i tamo na minderu..... cini mi se kao da sam ga vidjela....

Sis’o davne ’47 rehmetli dedo Asim podno Logavine u carsiju. Spustio se onom posljednjom strminom, sacek’o da prodje tramvaj, zapalio cigar i lagano, od radnje do radnje nasom kasabom. .

Onih 100tinjak metara do slatkog coseta neko drugi bi prosao za par minuta ali…. Valja sa svakim stati i upitati se za zdravlje, sjesti ispred radnje, popit’ fildzan kahve. Red je, brate. A i utekne se malo od zene i djece. Fina je moja hanuma, al’ fino je malo i izac’ iz kuce.

Odsvukud cujes merhaba Asimaga, fin i cestit narod nas bosanski – komsija je preci od brata kazu.
- Dokle kuca napreduje?
- Eh kud bas ovi Englezi na tvoju kucu bacise bombu iz aviona?

Odmahuje on rukom, lagani osmijeh mu na licu, cibuk u ruci i vice
- hajde bolan nek’ je ziva glava, a bice kuca, napravice se.

Od jednog do drugog.
- Asime bolan sta ima u stampariji? Sta kazu? Imal’ kakvijeh novina?
- Ima brate, donijecu kad se budem vrac’o, ne brini - odvraca Asim sa seretskim osmijehom.
- Sin mi se zeni, pa sam dao u novine.
- Ma ne beri brigu donijecu.
- Hajd’ sjedi da kahvu popijemo.

I tako, korak po korak, nogu pred nogu, pa na pos’o, u stampariju. Oko 14:00, vrijeme je da se ide kuci. Opet preko carsije, od jednog do drugog trgovca, vadi se roba ispod pulta…. Za hanumu, sutra za rucak.

Ona pogleda doneseno – eeeee moj Asime, opet ti podvalili, meso ti pomasno, puter malo uzegao, a ni ove paprika ti bas nisu najsvjezije.

A rahmetli dedo Asim odmahne rukom i legne na minder da odmori poslije rucka. Djeca po budzacima umirili se k’o bubice…. da ne smetaju….dok babo odmori.

Sutim, sutim, sutim, pretvoricu se sva u muk. Izgovorim samo ponekada tisinu glasno, da je osjetim. Tisina mi je najbolja prijateljica. Ne cujemo se cesto, a opet, kad se sastanemo, ne odvajamo se jedna od druge. Onda ona ode, kaze zove je neko drugi, usamljeni, neshvaceni, asket, jadnik, a meni ostane ceznja i osjecaj praznine.

Volim ja I rijeci……. Kad se odsute. Igram se s njima, premecem ih u glavi, stavljam ih u najrazlicitije kontekste, slazem ih u nemoguce slagalice, prevrcem kao kamenje trazeci skriveno blago ispod njih, a neki sedamnaesti osjecaj govori mi da su najljepse kad se odsute, a da ce mi blago i bogatstvo donijeti moja tisina.

I tako sutim. I kad treba i kad ne treba. Smislim ja sve lijepo sta cu i kako cu reci i te odabrane rijeci tako lijepo zvone u mojoj glavi. I onda ih odsutim. Jer one daju najljepsi zvuk u mojoj glavi. i nikada izrecene nece tako zvucati.

A neizrecene rijeci se slazu, duboko negdje po coskovima moje duse i zive svoj neki zivot. i kad posegnem za neizgovorenim rijecima u sjecanje, one mi se jave velike i jake, kao kad ostavis dijete, pa se vratis nakon 10 godina i zateknes covjeka s kojim ne mozes vise upravljati onako kako si zamislio. Bace mi u lice rukavicu, izazovu me, bijesne sto su toliko dugo cucale u meni, provociraju me da ih pustim napolje.

Zovnu i sjecanje, mobiliziraju lutalicu u meni, i onog malog djavolka sto se udobno smjestio na najvisoj polici. A ja se, kao nedam. A nemam sanse. Ama bas nikakve.

Ali onda proradi sebicni tiranin kojeg svako od nas nosi u podzemnim tunelima svoga bitisanja i stavi rampu. Neces moje rijeci rasipati okolo. Nece one zivjeti u drugima vec samo u meni. Nece se dijeliti okolo, letjeti zrakom trazeci mjesto da se udome. Nece ih vjetar raznijeti na cetiri strane svijeta. Nedam! Nece ih drugi uzimati i razvlaciti po svojim ko-zna-kakvim prljavim umovima i dusama. Ko zna sta bi napravili od njih, kome bi ih sve dali i kakve bi na kraju postale. Moje rijeci.

One su samo moje i nedam ih nikome. Zivjece samo u meni. To je moj teret i nedam ga nikome. Ma kako tezak bio. Ma koliko jos narastao na krilima Vremena. Neka odzvanja u meni u tisini.